Uz nedeljnu kaficu ...
Nekada sam često pisala, bolje reći da sam beležila svoja razmišljanja, jer pisci pišu a ja znam da nisam pisac. Ponekad bih imala potrebu da nešto napišem iako nisam imala o čemu da pišem. Onda bih uzela nekoga za primer pa analizirala njegove/njene postupke, ponekad kritikovala, ponekad pokušala da razumem.
U momentu sam shvatila da se bavim tuđim životima jer se u mom trenutno ništa ne dešava, bar ne ništa bitno. Shvatila sam da treba da se bavim sobom i da pokušam da svoj život obogatim novim znanjima, novim mestima, novim ljudima.
Već duže vreme imam toliko toga o čemu bih mogla pisati ali jednostavno nemam potrebu podeliti sa drugima. Drugi nisu spremni, pa makar ih vi smatrali prijateljima, da prihvate da ste srećni. Zato sam ja, konačno, naučila da ćutim i lepe trenutke zadržim za sebe jer tako duže uživam u njima.
****
Da li ste nekada posmatrali ljude sa plavim očima? Ako jeste, da li ste primetili da plave oči menjaju boju u zavisnosti od raspoloženja, od želje recimo za vama? Primetila sam da ima plave oči tek posle tri meseca druženja. A onda sam zapazila da se njihova boja menja od svetlo do tamno plave.
****
I još nešto. Konačno sam shvatila da ne znači da vas neko ne voli ako vam to ne govori. Reči ne znače ništa ako postupci izostanu.
I ko kaže da je istinita ona izreka „daleko od očiju, daleko od srca“ taj nije voleo. Ako nekog volite, iako je daleko, nosite ga u srcu.
P. S. Ispostavilo se da onaj konj s plavim očima iz jednog ranijeg posta i nije konj. Znala sam ja da ne postoje konji s očima plavim ...


